Beštija ča piše

"Čovik je beštija ča piše" govorio je Smoje. I kako piše knjige, pjesme ili glazbu, tako piše i kompjuterske programe.

Za generacije programera - od onih najstarijih, koji bi negdje u formativnim godinama dobili u ruke prošvercani osmobitnik, pa do najmlađih, kojima su Dolina i velika industrija taj tip kreativnosti u potpunosti obesmislile - čin pisanja je bio osoban, često samotnjački i rubno intiman proces. Proces u kojem si stalno suočen sa vlastitim limitima i koji ti inženjerski precizno ne ostavlja prostora za samozavaravanje, ali isto tako i proces koji te trajno nagrađuje - u kojem tvoja priča ili poezija na kraju zaista ožive, odnosno "prorade".

I kako je industrija oko tih univerzalnih naprava, koje u trenu mogu postati bilo što, rasla, tako je rastao interes industrije i za pogubljenim čudacima koji su zapravo te naprave znali programirati. I bilo je godina kada je bilo stvarno dobro - rubno zabavni gigovi, ne pretjerano različiti od onoga što radiš doma i sasvim dovoljno novca da se s njim ne zamaraš, a sve uz perspektivu da sutra može biti samo još bolje.

I kao ona, nebrojeno puta kuhana žaba, nismo baš obraćali pažnju na promjene u industriji. Umjesto prvotnih šefova, koji su naprosto bili stariji i bolji programeri, novi rukovodioci nisu znali iskodirati ništa. Krenulo je palamuđenje o arhitektima i koderima, o metodologijama i sprintevima, o formatima dokumentacije i načinima popisivanja zadataka. Gigovi su sve češće svodili na otrcane, već puno puta napisane programe i jedino je novac svo vrijeme bio isti. Broj ljudi u industriji je eksplodirao, a zanatlija koji se bave stvarnim kôdom je bilo sve manje i nekako ih se u cijeloj toj halabuci najmanje čulo.

A na kraju su došli LLM-ovi. Količina kôda, frejmvorka i puno puta napisanih istih programa je kroz vrijeme eksplodirala. Uzorci kojima se industija ponavlja su postali dovoljno repetitivni da ih danas mogu generirati sâma računala. I štoviše, rade to sasvim dobro. Automatizacija repetitivnih poslova se oduvijek smatrala napretkom, tako je i danas. Industrija je i dalje tu - nerealizirani Steve Jobsovi, pogubljeni rukovoditelji, scrum masteri i identični web pageovi. Jedino su negdje putem otpali programeri, kojima tu već odavno nije ni bilo mjesto.

Ne smatram da je posao u IT sektoru nemoralan ili na bilo koji način kriv. Samo, to je u međuvremenu postao običan posao. Više nas se ne plaća da bismo se osam sati bavili hobijem, nego da radimo sve ono dosadno - sastanke, planiranje i floćavanje mušterijama. I to nije krenulo sa LLM revolucijom, ona je to samo do kraja ogolila.

Projekt "Tovar i pixel" posveta su minulom vremenu zanatskog kodiranja i svim drugovima koji i dalje provode slobodno vrijeme gurajući kursor u editoru dok naprosto pišu kôd.