Makinja ča piše

Prezir prema kôdu nije nov. Bio sam još mlad čovjek, u srednjim tridesetim godinama, kada bih znao u gradu sresti ponekog starog poznanika ili kolegu, već dobrano realiziranog rukovoditelja u IT sektoru. Nakon uvodnih riječ ili dvije on bi sažaljivo primjetio - "aha, ti još čukaš" - vjerojatno razmišljajući što je to sa mnom pošlo po zlu. Nipošto tu ne bi bilo zlobe, samo iskreno razočaranje da se nisam makar malo uspeo po hijerarhiji, nego sam ostao tek nevidljiv ložač duboko u potpaljublju.

Ni blizu ne znam dovoljno o stvaranju ičega osim softvera, ali vjerujem da je programiranje jedinstveno utoliko šta svaki program nosi dva potpuno razdvojena artifakta - funkcionalnost, odnosno ono šta program radi, i sam kôd - tkivo od kojeg je ta funkcionalnost napravljena. I zbog čiste mehanike stvaranja softvera, funkcionalnost je nešto vidljivo i važno, razlog zbog kojeg smo tu. Kôd je s druge strane nužno zlo i po prirodi stvari ostaje u nevidljivoj domeni potpalublja i dolazi do izražaja jedino kada ne radi.

Od prvhi stidljivih apstrakcija kontraadmiralke Grace Hopper pa do Kelleyevog novog primitivizma, bilo je puno paradigmatskih pomaka koji su osmišljavali nove i pametnije načine generaliziranja i rekombiniranja kôda ili iskorištavanja hardvera. Ali dojma sam da nijedan od tih pomaka ne bi izmamio interes industrije kao oni drugi, manje interesantni pomaci - pomaci koji su naprosto spuštali ljestvicu pristupačnosti kôdu. Ispostavilo se da su frejmvorci i nepregledni lancuni napotrebno ispisanog kôda bili bolji industrijski match - ispostavilo se da zapravno nikada nije bila potreba apstrahirati kôd, nego kodera. Svesti programiranje na dovoljno skalabilnu aktivnost koja eliminira ovisnost o hirovitom smušenjaku u sredini.

U jesen 2026. ta ljestvica je na podu. Vajb kôdiranje je po Collinsu riječ godine, a industrija je konačno spremna ostvariti svoj puni potencijal. Ono dosadno tkivo od kojeg se grade programi sada se proizvodi besplatno, i to u enormnim količinama. Samo cijena besplatnog nije baš mala. Još je tamo negdje 1985. Peter Naur (inače N iz BNF i dobitnik Turingove nagrade) napisao "Programming as Theroy Building" u kojem jasno argumentira da programiranje nije tek mehanički proces proizvodnje kôda, već primarno kognitivna aktivnost izgradnje mentalnog modela (teorije) u umu programera. Kôd koji nije izašao iz prstiju programera nema prasliku u nečijem mentalnom modelu. Šaptač LLM-u konstantno kaska za kôdom za koji je odgovoran, a kadenca u kojoj programer razmišlja dok piše i piše dok razmišlja zamjenjena je stalnim pregledavanjem kôda (code review) - izuzetno napornom (i bitnom) disciplinom. Nepotpune i neformalne specifikacije su zamjenile programske jezike uz nadu da će LLM ispravno popuniti rupe.

U jesen 2026. godine nema sustavnih metrika koje potvrđuju da je vajb kôdiranje ubrzalo ili pojeftinilo izradu softvera kao ni da je izvajbani softver brži ili točniji. Prevladavajuća većina ljudi u industriji smatra da je sa ručnim pisanjem kôda u komercijalne svrhe gotovo i čini se da su - kao i u svakom samoispunjavajućem proročanstvu - u pravu. Davno započet proces konačno je završio, a još dugo nećemo znati uz koju cijenu.